Kupus me uopšte ne interesuje…

Evo došao je Februar koji mi se polovinom Decembra činio tako daleko. Kažu da je zima svoje odradila, pa se nadam lepom vremenu koje će moje šetnje učiniti dužim. Da, odlučio sam posle nekoliko preporuka stručnijih od sebe, da produžim svoju šetnju na 40 minuta. Tek nakon 30 minuta šetnje počinju procesi u organizmu koji su najefikasniji za trošenje masnih naslaga sticanih tako uporno. Nadam se da će ova novina doprineti da brojke na vagi padaju brže. Kada smo već kod toga za sedam dana biće dva meseca mog poduhvata, kada sledi merenje. Naravno, ne mogu da izdržim da ne stanem na vagu skoro svakodnevno, ali ću brojke sačuvati za sebe još koji dan.

Pored produžetka pešačenja krenuo sam i sa trbušnjacima, pomalo. Ne mogu vam reći sa koliko sam trbušnjaka krenuo, jer bi vas to prilično zasmejalo, dok bih se ja osećao krajnje neprijatno. Kada cifre narastu toliko da prevaziđu mogućnosti moje babe, možda ih i podelim sa vama. Da zlo bude veće ovo naravno nije svakodnevno, jer još uvek nisam dovoljno „zreo“ za tako nešto.

Ipak, zrelost postoji za specijano iskušenje, koje bi u prvih mesec dana poduhvata bilo pogubno. Naime, trenutak je da svog klinca, ni krivog ni dužnog, ponovo odvedem u palačinkarnicu. Neki manje poverljivi iz bližeg okruženja, već su unajmili paparace tim povodom. O rezultatima iskušenja prvo ću vas obavestiti, ukoliko me ne prestignu slike „Vola u kupusu.“