Konačno sam smogao snage za novi post. Najpre se izvinjavam svima koji su posećivali blog u nadi da će naći nove postove i možda izgubili nadu da će ih uopšte biti. Evo, ipak ih ima i jedino što mogu reći je da ću nastojati da se ovako duga pauza više ne ponovi.
Šta se u međuvremenu dešavalo? Pa, ako kažem ništa, definitivno ću biti u pravu. Što se tiče kilograma na vagi stvari upravo tako stoje. Cifre su od 118 do 119 kg već mesec i više dana. Upravo to je glavni razlog zašto nisam postovao. Kada vam nešto ne ide u skladu sa očekivanjima onda zažmurite na oba oka u nadi da će se nešto promeniti ne priznajući sebi činjenicu koja je očigledna da se samo od sebe ništa neće dogoditi. Pisanje na blogu bi me vratilo natrag u realnost koju sam smatrao poražavajućom, pa sam neprijatnu situaciju izbegavao danima. Naravno, nijednog trenutka mi nije palo na pamet da odustanem, već je ideja o novom postu uvek odlagana za sutra.
Kao što rekoh, daleko od toga da sam odustao od principa. I dalje šetam pola sata dnevno, ne jedem ništa što sadrži šećer i ne grickam omiljene gluposti. U čemu je onda problem? Problem je u milion sitnica koje sam činio ili ne činio u prva dva meseca, koje su, ispostavlio se, ključne za skidanje kilograma. Gubitkom početnog entuzijazma i motivacije, skidanje kilograma je spalo sa prvog mesta prioriteta u mom životu, pa sam počeo da svraćam u pekaru, što u prvih 70-80 dana nisam radio, na primer. Naravno, konzumiram integralne stvarčice, ali izgleda da je i to dovoljno. Ponekad u nedostatku ražanog, navalim na beli hleb od koga na kraju ne ostane ni mrva. Pešačim, ali ponekad to preraste u dovlačenje do kuće uz kajanje zašto sam se uopšte toliko udaljio. Sa takvim stavom u glavi teško se mogu očekivati rezultati. Pokušavao sam nekoliko puta da se trgnem, ali sam sve pripisivao „prolećnom umoru“, koji kažu stvarno postoji.
Ipak, nije sve tako crno. Ovih dana se spremam da zadam konačan udarac letargiji. Najvažnija stvar je da se i dalje pridržavam principa i tek u ovom lošem periodu sam provalio njihovu vrednost. Da nije bilo datih obećanja sigurno bi slatkiši doživeli sudbinu belog hleba, pa bi cifre na vagi obarale rekorde. Pre neki dan mi je palo na pamet da borba traje 1000 dana, što mi je na neki način dalo snage da ponovo počnem da razmišljam pozitivno i konačno smognem snage i za ovaj post. Možda bi to neki psiholog bolje umeo da objasni postojanje ovako teških faza, ali definitivno sam skapirao da je važno imati dug period ispred sebe i konkretan cilj. Bez toga sve bi se već odavno srušilo. Ovako, idemo dalje!
Uz još jedno izvinjenje zbog pauze, najavljujem bolje dane i niže cifre na vagi!
Dole kilogrami, živela zdrava hrana!
Post a Comment